-Autor: Darko Mitrović

Naše kulturne vrijednosti i vjerovanja izražavaju se kroz naš način života. Naše moralne vrijednosti predstavljaju našu kulturu, dok sam značaj kulture leži u njenoj bliskoj vezi sa načinima razmišljanja i života, što dalje, je li, implicira, razlike u kulturi koje vode ka različitosti među ljudima, bez obzira kom dijelu svijeta pripadaju. Šta sam htio ovim da kažem? Nemam pojma.
U vremenima kada sam ja odrastao, a naročito negdje osamdesetih godina, opsjednutost američkom kulturom, bila je na samom vrhuncu. Muzika, moda, filmovi, mitovi o slobodi, anglosaksonizmi koji su se odamaćili u svakodnevnom govoru, stil života i čuvene bajke o američkom snu. Da ste me tada pitali gdje bih volio da živim, moj jedini odgovor bi bio – U Njujorku, naravno!
Zamišljao sam sebe kako u starom grombi kaputu s kapuljačom na glavi, obučen u odrpane farmerke i u čaktejlorkama, sjedim ispred čuvenog kluba,,CBGB‘‘, smješetnog u južnom dijelu Menhetna, cirkam litarsko pivo umotano u papirnu kesu, dok se iz kluba čuje rokanje,,Ramonsa‘‘ ili,,Toking hedsa‘‘. Majmun radi što majmun vidi!
Da se razumijemo odmah na početku, svakako treba odvojiti djelovanje američke vlade od razmišljanja i života sasvim običnog prosječnog Amerikanca, koji na mapi ne zna da pokaže ni Teksas, a kamoli Siriju, Srbiju, Avganistan, a vrlo vjerovatno ni samu Moskvu. Doduše, kao robovi predrasuda i stereotipa, naravno da smo skloni ponižavanju svake nacije i naroda ukoliko jednostavno nijesu mi. Upravo vam pokazah ličnim primjerom. Po difoltu, naša djeca su najpametnija, naše školstvo je najteže, mi sve znamo, u sve se razumijemo, a “glupi Ameri” su debeli i je.o ih bejzbol!
Na svoju staru izlizanu vijetnamku, opet dio novijeg američkog folklora, zašio sam američku zastavu. Imao sam samo sedamnaest godina. Doduše, i danas je rado nosim. Naravno da to nema nikakve veze sa pogubnom američkom politikom i ratom pokrenutim, na primjer, protiv siromašnih vijetnamskih ribara i uzgajivača pirinča. Još od 1954. Amerikanci su slali vojne savjetnike i opremu Južnom Vijetnamu kako bi ih pogurali u ratu protiv ustanika i komunističkog Sjevernog Vijetnama. Početkom avgusta 1964. predsjednik Lindon Džonson, a kako drugačije nego dramatičnim riječima u televizijskom obraćanju naciji, obavijestio je javnost o dva incidenta u Tonkinškom zalivu u kojima su istog mjeseca, sjevernovijetnamski torpedni čamci napali američki razarač “Maddox” američke Sedme flote. Kakva trula priča! Bio je to događaj koji je prije više 50 godina “uvukao” Amere u Vijetnamski rat, na koji će Amerikanci dosta godina kasnije, slomiti zube.
Da se razumijemo, ne bih volio ovim tekstom da izazovem simpatije rusofila i onog dijela naroda koji još uvijek nosi brkove, crnu šapku dok masturbira na boršč, Staljina, Lenjina i ostale ruske bogove. Pokušavam da sagledam stvari iz sasvim drugog ugla. Putina mi!
Svakako da je američka kultura izrazito individualistička, ističući pravo na slobodu izbora koje je dato ljudima od malih nogu, ukoliko ste naravno bijelac.
Ako začeprkam još dublje, američka propagnada upotrijebljena je i protiv Tatanka Jotanke, vjerovatno ga se sjećate kao „Bika koji sjedi”. Bledoliki nijesu prezali ni od kleveta kada je bilo potrebno da se ocrni Tatanka. Pričalo se da je sa 10 godina ubio prvog bizona, a meso davao starim ratnicima koji nijesu bili u stanju sami da love. Bem li ga, da li je ova priča istinita, ali se zna da je bio neustrašiv i hrabar borac koji je sa 25 godina postao vođa Sijuksa. Postao je poznat po čuvenoj bici kod Litl Big Horna kada je poveo do pobjede 3.500 ratnika protiv američkog Sedmog konjičkog puka, kojim je komandovao je.eni general Kaster.
U godinama koje slijede, holivudska mašinerija je u filmovima prikazivala Indijance kao silovatelje usamljenih brkatih žena američkih doseljenika, kojima su kasnije skidali skalpove, što je kod nas, naivnih posmatrača izazivalo ogorčenost i empatiju prema čuvenim američkim rednekovima. Kao posledica toga, niko od nas djece, u igri kauboja i Indijanaca nije želio da bude Indijanac.
Ako se sjećate tih filmova, kauboji su prikazivani kao kulturni, dotjerani, obrijani, uvijek raspoloženi za ples i mirišljavi junaci, čije je predvodnik bio čuveni Džon Vejn. Veliki protivnik komunista, koji je mnoge kolege glumce otjerao na dugogodišnje robije. Ma naravno da ste se vi razlikovali od ostale djece i inistirali da budete Indijanac!? Drugačiju reakciju nijesam ni očekivao.
“Vlada SAD je 10. aprila 1883. godine u svojoj završnoj akciji sistematskog zatiranja kulturnog nasleđa američkih Indijanaca, zabranila sve jezike indijanskih plemena, njihovu religiju, kulturu i običaje.”
Bik Koji Sjedi ubijen je 15. decembra 1890. u Standing Rok rezervatu, prilikom hapšenja zbog sumnje da je povezan s religijskim pokretom „Ghost Dance“ (Ples duhova).
Šta će se desiti s nama, zaista ne znam. Znam samo da su i veće civilizacije nestajale. Možda i neće biti neka šteta ako nestanemo. Ali za to neće biti krive žene od karijere koje ne žele da rađaju djecu. Neće biti kriva “bijela kuga”, odlivi mozgova i razni drugi izgovori. Kao hrabri nebeski narod koji se jedino užasava promaje, hladnog betona, poraza,,Rome‘‘ u Ligi šampiona i popodnevne dremke bez nabačenog ćebenceta preko stomaka, za sebe možemo da kažemo da se ratova najmanje plašimo. Uostalom nije nam teško da ponovimo onu staru dobru – Ameri, pi.ke, siđite dolje ako smijete!
wwwbuka.com